Autor: Jurica

Sjećam se točno onog utorka navečer kada sam skoro bacio svoj mobitel kroz zatvoren prozor. Proveo sam dobra dva sata uređujući jednu jedinu fotografiju. Pazio sam na svaki detalj – svjetlost, kontrast, oštrina. Nakon toga sam još pola sata buljio u kursor, pokušavajući smisliti opis koji će biti pametan, duhovit, ali ne i pretenciozan. Konačno, pritisnuo sam “Objavi” točno u 18:00, jer su mi svi “stručnjaci” rekli da je to magično vrijeme. Znate što se dogodilo? Ništa. Dobio sam dva lajka. Jedan je bio od moje mame (hvala, mama), a drugi od nekog bota iz Rusije koji prodaje kriptovalute. Osjećao…

Sjećam se točno tog trenutka. Ne onako “u magli”, nego kristalno jasno. Želudac mi se zavezao u onaj gadan, hladan čvor. Sjedio sam u Tkalči, onom kafiću na uglu gdje konobari uvijek preglasno lupaju šalicama, vani je lijevala ona dosadna, siva zagrebačka kiša koja ti uđe u kosti, a ja sam buljio u ekran. Crn. Mrtav. Ništa. Pritiskao sam tipku za paljenje. Jednom. Dvaput. Držao je deset sekundi. Molio sam ga. “Daj, stari, nemoj mi to raditi.” Ali onaj poznati zvuk ventilatora, ono lagano zujanje koje sam uzimao zdravo za gotovo godinama? Nije ga bilo. Tišina je bila glasnija od…

Sjećam se točno onog trenutka, bilo je to negdje u kasnu jesen, kada sam pomislio da su moji voljeni zvučnici – oni za koje sam doslovno odvajao od usta mjesecima tijekom studentskih dana – napokon odsvirali svoje. Sjedio sam u dnevnom boravku, natočio čašu vina, spustio iglu na omiljenu ploču (mislim da je bio Dark Side of the Moon), a iz desnog kuta sobe dolazilo je neko čudno, prigušeno krčanje. Nije to bio onaj topli analogni šum. Zvučalo je bolesno. Kao da bend svira ispod tri sloja debele vunene deke. Prva reakcija? Čista panika. Hladan znoj. Mislio sam da je…

Znate onaj osjećaj kad vam želudac propadne u pete? Meni se to dogodilo jednog utorka, negdje oko dva ujutro. Sjedio sam u boksericama, svijetlo monitora mi je pržilo oči, a ja sam buljio u poruku koja mi je ledila krv u žilama: “Pristup odbijen.” Nije to bio neki nebitan forum. Bio je to moj glavni mail. U tom trenutku, sav onaj tehnički žargon koji prodajem klijentima postao je nebitan. Nije me bilo briga za enkripciju ili bitove. Razmišljao sam o skenovima putovnica koje imam u “Sent” folderu. O onim glupim fotkama s momačke koje ne bi smjele izaći u javnost.…

Znaš onaj osjećaj kad ti se želudac zaveže u čvor? Točno onaj trenutak kad ti mobitel isklizne iz ruke. Vrijeme stane. Gledaš ga kako se okreće u zraku, kao u nekom lošem filmu, i jedino što možeš je čekati taj odvratni zvuk udarca o beton. Krc. Meni se to dogodilo prošli tjedan na Ilici. Žurio sam na tramvaj, ruke pune vrećica iz dućana, kiša rominja… i ode on. Dok je letio prema rubniku, psovao sam sam sebe: “Zašto, čovječe, zašto nisi uzeo poštenu maskicu?” Srećom, imao sam na njemu komad solidne plastike pa je preživio, ali taj mini-infarkt ne želim…

Sjećam se točno tog utorka. Stajao sam na križanju Ilice i Frankopanske, zagrebačka kiša je lijevala kao da se nebo otvorilo, a ja sam buljio u taj prokleti ekran. Dva posto. Samo dva posto baterije. Trebao sam hitno nazvati taksi jer mi je auto ostao kod mehaničara, a tramvaji su stajali zbog nekog kvara. Osjetio sam onaj hladan znoj niz leđa. Znate taj osjećaj? Onaj trenutak kad shvatite da ste odsječeni od svijeta, a u džepu imate beskorisnu staklenu ciglu. Ekran se zacrnio točno u trenutku kad sam pritisnuo “Naruči”. Bio sam bijesan. Bijesan na sebe, na mobitel, na proizvođače…

Znaš onaj osjećaj kad se vratiš s puta, još si u euforiji, a onda u sandučiću vidiš kovertu od telekoma? Meni se to dogodilo nakon New Yorka. Nisam se bojao visine na Empire State Buildingu, ali bome sam se smrznuo kad sam vidio cifru na računu. Mogao sam komotno kupiti još jednu aviokartu. Bio sam mlad, naivan i mislio sam “ma samo ću kratko provjeriti mail”. Greška. Skupa greška. Danas? Nema šanse. Sim kartica mi je bitnija od rezervnih gaća. Bez interneta si vani kao bez ruke – trebaš Uber, trebaš mapu jer si se izgubio u nekoj uličici, ili…

Gledao sam u taj ekran i htio sam baciti mobitel kroz zatvoreni prozor. Ozbiljno. Proveo sam cijelo popodne snimajući, namještao sam onu glupu lampu dok nisam skoro oslijepio, montirao svaki rez da bude savršen… i ništa. 127 pregleda. Sramota. Osjećao sam se kao idiot. Zašto onaj klinac koji samo pleše u kuhinji ima milijun pregleda, a ja se mučim kao rudar i nitko me ne doživljava? Bio sam ljut. Ali onda sam prestao kriviti algoritam i počeo ga proučavati. Nisam ovdje da vam prodajem maglu. Prošao sam put od “nitko ne zna da postojim” do toga da me ljudi zaustavljaju…

Gledajte, neću vas lagati. Prije neki dan sam stajao u tramvaju broj 17, gužva je bila nesnosna, čovjek do mene mi je disao za vrat, a mobitel mi je vibrirao kao lud. Šef traži potvrdu za sastanak, žena pita hoću li stići pokupiti klince, a u grupi s nogometa se vodi žustra rasprava tko donosi pivo. Imao sam točno jednu slobodnu ruku i možda tri sekunde vremena prije nego što tramvaj zakoči i ja odletim na drugu stranu vagona. U takvim trenucima, tipkanje punih rečenica nije opcija. Nije stvar lijenosti, stvar je preživljavanja u digitalnoj džungli. Sjećam se kad sam…

Svi, ali baš svi, znamo taj prokleti zvuk. Onaj prodorni, digitalni krik koji razbija najljepše snove i vraća nas u stvarnost brzinom svjetlosti. Ležite u toplom krevetu, vani je još uvijek mrkli mrak (pogotovo zimi), a vaš mobitel vrišti kao da je kuća u plamenu. Prva reakcija? Lupiti “snooze” i moliti svemir za još pet minuta. Druga reakcija? Duboko kajanje sat vremena kasnije jer ste opet prespavali, kasnite na posao i sada morate juriti kroz stan kao manijak tražeći čistu košulju. Vjerujte mi, bio sam tamo. Zapravo, živio sam tamo. Godinama sam vodio brutalan, iscrpljujući rat sa svojom budilicom. Sjećam…